Guzonje dižite plaće

Našim radnicima na ovim prostorima je to nezamislivo, ali negdje u svijetu postoje zemlje gdje radnici od svoje plaće mogu bezbrižno plaćati režije, otplaćivati rate kredita, ići u kino, ručati po restoranima, a da im opet ostane dovoljno ušteđevine da mogu sasvim komotno otići na ljetovanje i uživati u čarima mora, ljeta i sunca.

U tim zemljama, ( primjerice Njemačka, Austrija, Amerika ), sasvim je normalno razgovarati i postavljati pitanja vezana uz visinu plaće i uvjete rada na poslu. Što više u tim zemlja, iako su plaće velike, česti su štrajkovi i prosvjedi u kojima radnici traže još veća prava, još veće plaće i još bolje uvjete rada.

U našoj sredini stvari stoje drugačije. Postavljanje pitanja o visini plaće i uvjetima rada kod privatnog poduzetnika je svojevrsni tabu. Kod nas još prevladava ono staro mišljenje, čuti i radi, odnosno čovjek bi trebao biti zadovoljan bilo kakvim poslom bez obzira na plaću i uvjete rada, jer eto ima onih koji bi bili sretni da mogu raditi bilo što, pa makar i na minimalcu.

Takav mentalitet našeg naroda, domaći poslodavci su obilato iskoristili, što nas je dovelo do toga da se prosječna plaća u našoj sredini, ( u privatnom sektoru ), kreće negdje oko sramotno niskih 600 KM.
S tom plaćom, ne samo da čovjek ne može otići ljetovati na more, već prosto ne može živjeti život dostojan čovjeka.

Što je najgore od svega, državne institucije i državne firme, gledaju što mogu više da zgule i od tih sirotih 600 KM.
Dok čovjek plati režije, ( struja, telefon, Internet, televizija ), ode mu pola plaće, a sa ostalih pola bi valjda trebao živjeti i „uživati u životu“.

O kupovanju školskih knjiga, registraciji automobila, kupovanju ogrjeva za zimu i nenadanim izvanrednim troškovima, ( popravak automobila, kućanskih aparata, svadbe i sl ), bolje i ne pisati, jer, vjerujem da oni što žive od BiH plaće, ni sami ne znaju kako uspijevaju sve to platiti i podmiriti.

Dakle, u našoj sredini imamo takvo stanje, da čovjek od svoje plaće jednostavno ne može imati obitelj i normalno živjeti.
Što je najgore o tome nitko javno ne govori, ni poslodavci, ni vladajući političari, ni razne nevladine udruge, čak ni oporba, koja bi inače trebala biti najglasnija i na tome kupiti političke poene.

Rezultate politike ignoriranja vidimo, a to je svakodnevno iseljavanje radno sposobnog stanovništva s naše općine. Mladi daju otkaze u domaćim firmama, ne jer su lijeni, već jednostavno jer njihov rad nije dovoljno cijenjen, odnosno nije dovoljno plaćen.

Njihov rad je plaćen ispod tržišne vrijednosti, a dokaz za to je, da isti rad mogu puno skuplje prodavati u drugim bolje uređenim zemljama. Znači problem nisu radnici i zaposlenici, već guzonje na vlasti, odnosno “ugledni” lokalni političari i poduzetnici koji skupa kroje i uređuju našu lokalnu politiku.

Paradoksalno je da upravo te guzonje na vlasti, koje su najodgovornije za masovno iseljavanje i male plaće, stalno na sva usta, preko radija, službenih priopćenja i naručenih intervjua viču kako čine sve što mogu, kako bi spriječili i zaustavili daljnje iseljavanje stanovništva.

Treba im netko konačno reći da zašute i prestanu prodavati maglu.
Stvar je jednostavna, ako već želite spriječiti iseljavanje stanovništva s ovih područja, lokalne guzonje, dižite plaće.

Autor: Mario Pejić

Comments

comments