Na globalnoj razini lako je opaziti postojanje fenomena da su za isti posao radnici u jednoj državi i do nekoliko puta više plaćeni nego li radnici u drugoj državi. Uzeti ćemo konkretan primjer, usporedbom plaća radnika u BiH i plaća radnika u Njemačkoj u uvjetima kada ti radnici obavljaju identične poslove. Trgovkinja koja radi na kasi u Aldiju, Lidlu ili Edeki u Njemačkoj ima pet do šest puta veću plaću nego li trgovkinja koja radi isti posao u Bingu, Yimoru ili Maxiju. Plaće naših trgovkinja su 300 – 350 eura, dok su u Njemačkoj kreću oko 1500 – 1700 eura. Isto kao s trgovkinjama je s brojnim drugim zanimanjima, kao što su građevinski radnici, konobari, kuhari, čistačice, vozači i sl.
Zašto manje plaće.
Pet ili šest puta veća plaća je ogromna razlika što direktno utječe na kvalitetu života. Nije isto raditi za 300 i 1500 eura, čak i kada se u obzir uzmu veći troškovi života u zemljama s većom prosječnom plaćom. No treba postaviti pitanje, kako je moguće da je trgovkinja u Njemačkoj toliko više plaćena nego li trgovkinja u Bih, zašto je tako, da li je u pitanju činjenica da trgovkinja u Njemačkoj pet puta više radi, da li su tamo možda poslodavci manje škrti, ili je ipak u pitanju nešto treće?
Ova tematika razlike u plaćama nije dovoljno dobro obrađena u našim medijima. Od običnih ljudi, naroda, se često može čuti kako se u Njemačko više radi, kako su bolje organizirani, kako ne kradu, kako njihovi poslodavci cijene radnika i slično. No svi ti argumenti su manjkavi, nepotpuni i uglavnom netočni.
Pravi razlog veće plaće trgovkinje u Njemačkoj, nije to što ona više ili bolje rad od trgovkinje u BiH, nije ni do trgovačkog lanca koji je zapošljava, već je razlog postojanje visoko tehnološkoga sektora u Njemačkoj. U prijevodu, zbog kompanija poput SIMENSA, BASF.a Mercedesa i sličnih, u Njemačku se sliva puno više novca nego u BiH, a veća kupovna moć stvara više prometa u trgovinama što znači da trgovački lanci mogu trgovkinji dati veću plaću i opet ostvariti solidnu zaradu.
Ovo je važno reći, zato što treba istaknuti da razlika nije u kvaliteti rada trgovkinje, ( trgovkinja u BiH zapravo radi više od trgovkinje u Njemačkoj ), već u činjenici da su Njemačke elite sposobnije od Bosanskih. Razlika je dakle u kvaliteti elita, ne u kvaliteti radne snage. Radna snaga u trgovinama i kafićima je svuda podjednako obrazovana, ali nisu elite. Zato imao situaciju da se radnici iz BiH mogu bez problema zaposliti na iste poslove u Njemačkoj, što i čine, ali nemamo situaciju da naši poduzetnici koriste tržite visoko razvijeni zemalja i da tamo prebacuju svoje biznise i firme. Oni nemaju sposobnost da pariraju Njemačkim ili drugim poslovnim elitama. Njihove poduzetničke i organizatorske sposobnosti su daleko ispod onih u Njemačkoj, što i jeste glavni problem Balkanskih zemalja.
Otkuda novac za plaću od 2000 eura
Zbog obrazovaniji i sposobniji političkih i poslovnih elita, Njemačke firme koje se bave jednostavnim poslovima u mogućnosti su dati visoke plaće svojim djelatnicima. Pojednostavljeno, Poslovne i političke elite u Njemačkoj organizirale su vođenje velikih industrijskih poduzeća. Industrijska poduzeća ostvaraju milijarde eura dobiti, plaćaju milijarde eura poreza, te uz to zapošljavaju na desetke tisuća visoko obrazovanih i dobro plaćenih radnika. To su ogromne količine novca, s novcem od poreza kojeg plaćaju firme i zaposlenici, financiraju se javne usluge te se omogućavaju viske plaće zaposlenima u javnom sektoru a time i kvaliteta javnog sektora. Deseci tisuća radnika zaposlenih u industriji troše svoj novac, odlaze u kafiće, trgovine, frizerske salone, kozmetičke salone, dakle oni troše, kupuju i putuju. Taj novac je upravo novac od kojega se isplaćuju visoke plaće, ( ZA BIH uvjete ), konobarima, frizerima, radnicima u trgovačkim lancima i ostalim zanimanjima koja postoje u BiH ali su pet do šest puta manje plaćena. Zamislimo što bi se dogodilo kada bi velike Njemačke industrijske firme propale. Ne bi više bilo novca u proračunu, ne bi bilo dobro plaćenih radnika, a ako nema dobro plaćenih radnika onda ne bi bilo ni puno prometa u kafićima, trgovinama i drugim uslužno – trgovačkim djelatnostima. Plaće bi pale, trgovine bi se zatvarale, iako bi trgovkinje nastavile raditi jednako kvalitetno kao i prije hipotetičnog gašenja industrije.
Djelatnosti s visokom dodatnom vrijednosti
Iz gore navedenog lako možemo zaključiti da je suština problema na Balkanu nedostatak visoko tehnoloških poduzeća koja se bave stvaranjem proizvoda ili usluge s visokom dodatnom vrijednošću. Ono što pravi razliku između visoko razvijenih zemalja i onih slabije razvijeni, nisu trgovine ili kafići, već postojanje ili nepostojanje visok tehnološki poduzeća. Bez takvih poduzeća nema jake i zdrave ekonomije. Konobari, trgovkinje, čistačice, svi ti radnici mogu imati solidne plaće samo u sustavu gdje postoje takva poduzeća. Na našu žalost Balkanske zemlje nikada nisu poticale takva poduzeća, što više, ( treba još ustanoviti da li je zbog neznanja ili namjere ), zemlje su pogasile takva poduzeća i time svele ekonomiju na uslužno – trgovački sektor koji ima nisku dodatnu vrijednost. Mi danas živimo, ( Hrvatska od turizma i dijaspore , BiH od dijaspore ), od mrvica koje se putem određenih kanala s zapada priljevaju na Balkan. Taj novac, kao prvo nije dovoljan, a kao drugo nije ni usmjeren na to da se stvore kvalitetna poduzeća, već je usmjeren isključivo na preživljavanje i održavanje sustava na životu. Ako nam je cilj životariti onda trebamo biti zadovoljni s tim mrvicama, ali ako želimo živjeti, morati ćemo se potruditi i vlastitim radom i znanjem kreirati zdrava i kvalitetna poduzeća koja proizvode proizvode s viskom dodatnom vrijednošću. Na kraju, ova koronavirus kriza možda nam otvori oči, jer se sad se vidi, ni te mrvice sa stola više nisu sigurne.
Autor: Mario Pejić
