Napušten osta kao trava
da me vjetar povija dok puše
otišao si oče putem zaborava
nestalo je krilo moje duše.
Zaborav mi u glavu ne ide
uspomene u meni ostaju
uplakane oči i dalje te vide
suze bola nikad ne prestaju.
Jesen stigla nije ovo prva
vrijeme leti prolaze i zime
tebe nema da spremamo drva
na usnama još je tvoje ime.
Uništiše jedan život zvijeri
moja glava sada k nebu luta
blizina se u svjetlosti mjeri
doći ću ti ja na kraju puta.
Nije vrijeme izbrisalo tebe
nestao si oče bez pozdrava
srce moje za tobom još zebe
nisi znao ni zgaziti mrava.
Molimo se od tvoga odlaska
ostavljeni brat i sestra mala
pogledamo sunce s istoka
uz molitvu da kažemo hvala.
Unuci te ponekada traže
da za ruku vodiš ih u školu
i sve bi mi bilo mnogo draže
nego ovako umirem u bolu.
Oprostio već sam ljutu ranu
a sjećanje na tebe ne blijedi
što nestade ti u jednom danu
i da mrzim ništa mi ne vrijedi.
Đurčević Stjepan-STIPA.
