Poznato je da su Kraljevi u srednjem vijeku davali ogromne svote novca pjesnicima, filozofima i svećenicima Kraljevi su im davali novac, kako bi ovi zauzvrat pozitivno govorili o kralju, što je kralju omogućavalo lakše vladanje.
I danas vlasti daju novac raznim medijskim kućama, novinarima, pjevačima, sve kako bi ovi pozitivno pisali o vlastima, ili u novije vrijeme, kako ne bi koristili svoj utjecaj da otvoreno kritiziraju vlast. Uzmimo samo primjer Thompsona, on je primio 500 tisuća eura od HDZ kako ne bi pjevao za drugu opciju, dakle od njega se tražila šutnja, ne pjevanje.
Iako i danas vlade daju novac medijima to u procentima nisu velike količine novca. Nešto se bitno promijenilo u odnosu na srednji vijek.
Naime s industrijskom revolucijom u 19, a posebno s razvojem znanosti u 20 te 21 stoljeću, vlade su počele sve veći dio novca davati za znanstvena istraživanja i unapređenje znanosti.
Razlog je jednostavan. Vlada će dati novac državnoj instituciji, ( npr vojska ), državnom poduzeću ili privatnoj korporaciji kako bi te institucije i poduzeća razvile nešto što će uvelike unaprijediti državu. Naprimjer novi mode borbenog aviona može omogućiti državi pobjedu u ratu, novi model čipa može omogućiti korporacijama iz jedne države da potuku konkurenciju i ovladaju svjetskim tržištem računala, učinkovitiji način proizvodnje električne energije može omogućiti svim stanovnicima države jeftiniju struju i time više novca za ostale stvari i potrošačku ekonomiju.
Dakle danas vlade u modernim državama ne daju najveće svote novca kako bi održale svoju vlast, već daju novac kako bi im se kroz određena znanstvena dostignuća taj novac vratio kroz prednost koju će im donijeti nova znanstvena dostignuća koja očekuju za uloženi novac.
Kina daje novac HUAWEIU ne kako bi komunistička partija postala popularnija u društvu, već kako bi HUAWEI ovladao novim tehnologijama, poput 5G mreže, a razvoj takvih novih tehnologija trebao bi onda omogućiti Kini dominaciju u IT sektoru, što će se opet višestruko vratiti. Znači, na kraju Kina očekuje povrat uloženog novca. Iste stvari rade i Amerika, Europske sile, Japan, Južna Koreja, čak i malene države, poput Izraela
Transformacija ulaganja je proces koji se razvijao s razvijanjem spoznaja da snagu države ne određuje podrška naroda, ( zajedništvo i sl ), već tehnološka razvijenost države. Ratove ne dobivaju hrabri vojnici, već inženjeri, na tržištu ne pobjeđuju vrijedni, već obrazovani. Stotinu vrijednih radnika s lopatom, ne može utovariti više pijeska od jednog bagera. Jeli bagerista vrijedni od stotinu radnika?
Iako bi svatko zdravorazumski mogao zaključiti da je ulaganje u znanost isplativije od ulaganja u stvaranje „dobrog glasa“ mnoge vlade i dalje više ulažu u „dobri glas“.
Primjer su brojne muslimanske zemlje koje kapital ne ulažu u znanost, već u održavanje religijskih mitova, što ih dovodi u poziciju da su ekonomski slabije i nerazvijenije od zapada. Bosna i Hrvatska također ne stoje dobro, previše novca se ulaže u stvaranje „dobrog glasa“ o vlastima, a premalo u znanstvena i tehnička unapređenja.
Krenimo od naše lokalne vlade. Posavska vlada većinu proračuna troši na plaće zaposlenika, a to služi isključivo održavanju sustava. Uz zaposlenike izdašno se financiraju i razne braniteljske udruge te crkva, a to služi kupovanju „dobrog glasa“. Poticaji poljoprivrednicima i poduzetnicima također nisu namijenjeni razvoju, već očuvanju sustava i poretka. Kada vlada da nešto novca sitnim poljoprivrednicima, manje je vjerovatnost da će oni prosvjedovati, a povećava se i vjerovatnost da će glasati za one koji su im dali novac. Slično je i s sitnim poduzetnicima koji i nemaju istraživačke odijele, već se najčešće bave trgovinom i ugostiteljstvom, branšama gdje je najmanja mogućnost inovacija.
Situacija nije bolja ni na razini Federacije i Države BiH. Uglavnom sav novac od poreza se troši na očuvanje sustava i kupovanje „dobrog glasa“ ništa za unapređenje i tehnološki razvoj.
Hrvatska, iako članica Europske Unije također ne pokazuje razumijevanje prema ulaganju u znanost i tehnologiju. Situacija je puno sličnija BiH i srednjem vijeku, nego li modernoj razvijenoj zapadnoj državi. Pogledajmo samo izdatke za HRT, razne pro vladine medije, braniteljske udruge i crkvu. Svi oni služe samo stvaranju „dobrog glasa“ o vladajućim. Sve su to bačeni novci, a posljedice su vidljive i grozne.
Treba jasno reći da pogrešno ulaganje novca nanosi državi veću štetu od klasične korupcije. Uzmimo primjer. Puno je bolje da ministarstvo obrazovanja opremi informatičke fakultete s najnovijom skupom IT opremom, čak i ako je pri tom počinjena korupcija, nego li da Ministarstvo branitelja podijeli isti novac braniteljskim udrugama, čak i ako pri dijeljenu nije bilo korupcije. Unatoč korupciji kod nabavke opreme, nova oprema će omogućiti studentima kvalitetno obrazovanje, a dalje kroz rad, ti studenti opet će isplatiti sve što je u njih uloženo, uključujući i onaj koruptivni dio. U drugom slučaju, čak i ako nema korupcije novac se neće nikada produktivno vratiti društvu zašto što neće biti stvorene nikakva nova vrijednost.
Tu dolazimo do toga kako se Azijske zemlje razvijaju unatoč korupciji, a Blisko Istočne, Balkanske i Afričke propadaju. Bilo bi naivno vjerovati da nema korupcije u gradnji Kineskih cesta, željeznica i gradova, no unatoč korupciji, sustav napreduje, jer ta nova infrastruktura stvori dovoljno novog novca da se otplate i projekti i korupcija. S druge strane dijeljene novca za održavanje sustava samo kreira tisuće i tisuće novih ljudi ovisnih od proračuna, što znači da će ti ljudi samo čekati proračunski novac, te ići u revoluciju ako vlada odluči da im taj novac uskrati.
Bogatstvo i siromaštvo naroda najviše ovisi o tome u što će vlada najviše ulagati, u razvoj i napredak, ili u održavanje sustava i dobar glas. One vlade koje ulažu više u razvoj, paradoksalno, često su manje popularne, ( npr stranka CDU Angele Merkel ima 34 posto podršku u narodu ), od onih koje ulažu u kupovanje dobro glasa, ( HDZ u Posavini ima 90 posto potporu ). Razlog paradoksa krije se u tome što u prvom sustava vlada ne ulaže primarno u kupovinu ugleda, te se formiraju različita mišljenja i smjerovi oko ispravnog vođenja države i društva, dok u drugom sustavu vlada sav novac ulaže u propagandu kako bi održala sustav. Stvara se vojska vladinih ljudi kojima je jedini posao da podržavaju i glasaju za vlast, uništava se politički pluralizam, što dovodi do jednoumlja i 90 postotne podrške za takve vlade.
Na kraju treba reći da nijedna vlast ne ulaže sve u znanost, ili baš sve u održavanje sustava. No razlike postoje i upravo te razlike odlučuju o uspješnosti i bogatstvu svake nacije.
Autor: Mario Pejić
