Tabu tema političara u općini Orašje su prava radnika u privatnom sektoru. Nijedna dosadašnja vlada nije se ozbiljno pozabavila ovom tematikom, koja je iznimno važna za živote tisuće žitelja našega kraja. Privatni sektor u općini Orašje je slab i nerazvijen, a većina radnika uposleno je u trgovini ili ugostiteljstvu, gdje im se sustavno krše radna prava. I dok su državni službenici zaštićeni ko lički medvjedi, radnici u privatnom sektoru često su prepušteni na milost i nemilost svojih šefova. Sindikati i kolektivni ugovori u privatnom sektoru ne postoje, a i ono malo zakona što štiti radna prava, poslodavci uopće ne poštuju, ( čast izuzecima ), odnosno ispravnije je reći, država ih uopće ne prisiljava da poštuju zakonom propisana prava. Često se tu radi o temeljnim radnim pravima, kao što pravo na redovnu plaću, pravo na prijavu i osiguranje, pravo na godišnji odmor, pravo na porodiljni dopust, zaštita od mobinga, iživljavanja nadređenih i slično. Nabrojana prava ne spadaju pod nikakav luksuz, uobičajena su svuda u svijetu, a unatoč tome u našoj sredini se, od dijela poslodavaca učestalo krše.
Mlade neće zadržati plaće od 500 – 600 maraka
Zbog gore opisanog stanja, radnici u privatnom sektoru osjećaju veliki nesigurnost. Nesigurnost na poslu, u kombinaciji s malim plaća dovodi do toga da se veliki broj naših sumještana iseljava i odlazi raditi na zapadu gdje su plaće veće a uvjeti rada znatno bolji.
Ako nezaposleni ljudi napuštaju sredinu to se može razumjeti, ali kada je napuštaju zaposleni, radno sposobni, odgovorni i vrijedni ljudi, onda je jasno da imamo velikih problema i da rad kod nas nije na cijeni.
Problemi se neće riješiti sami od sebe, niti će ih riješiti tržište samo od sebe, Jedini način rješavanja problema je državna intervencija i uvođenje reda u radno pravni sektor, na način da se radnicima omoguće veće plaće i sigurniji uvjeti rada.
To je nužno uraditi kako bi se zaustavilo daljnje iseljavanje, jer mlade neće zadržati poslovi sa plaćama od 500 – 600 KM bez ikakvih radnih prava.
Provođenje zakona
Ono što bi prvo treba učinit da bi se loše stanje promijenilo, je jači nadzor nad poštivanjem postojećih radno pravnih normi. To se može učiniti na više načina. S jedne strane mogu se pooštriti kazne poslodavcima koji krše temeljna radna prava, a sa druge strane radnike treba bolje upoznati s njihovim pravima, te im omogućiti osnivanje sindikata. Iako na papiru radnici imaju pravo na sindikate, nije slučajnost što kod nas sindikati u privatnom sektoru ne postoje. Očigledno postoje određeni pritisci koji sprječavaju nastanak i razvoj sindikata u privatnom sektoru. Država također, s ciljem discipliniranja poslodavaca, treba zabraniti poslovanje s državom svim poduzećima koja krše zakone, što uključuje i radno pravne norme. Sama činjenica, da zbog kršenja temeljnih radnih prava, poduzeće neće moći dobiti nikakav poticaj od države ili posao s državom i državnim poduzećem, djelovala bi poticajno na poslodavce da ne krše radna prava, jer je veliki broj poslodavaca, posebice u našoj sredini, usko povezan s državom te im prihodi uvelike ovise od poslova s državom.
Povećavanje minimalne plaće
Uz mjere jačeg provođenja postojećih radno pravnih zakona, u našoj sredini bi svakako trebalo podići minimalnu plaću, u prvom mahu za minimalno 25%, a onda poslije i još. Takvo podizanje minimalne plaće ne bi značajno utjecalo na konkurentnost ekonomije, a podiglo bi primanja niže kvalificiranih radnika, posebice u trgovini i ugostiteljstvu gdje je najviše zaposlenih. Naime , cijena rada u BiH je puno niža od cijene rada u EU, niža je čak od cijene rada u ostalim zemljama regije, tako da prostora za povećanje minimalne plaće svakako ima. U BiH trenutačno imamo fenomen da sve poskupljuje, ( režije, namirnice, vozačka, registracija, itd ), a samo plaće ostaju iste. Tako ne može do vijeka, ljudi to jednostavno ne mogu vječno trpjeti niti financijski izdržati. I radnici u privatnom sektoru su ljudi, imaju neke društvene potrebe, žele normalan život i budućnost za svoju djecu, a u ovakvom sustavu kakav je naš, veliko većini je normalan život uskraćen.
Trebaju nam veće plaće i bolji uvjeti rada
Tražiti podizanje minimalne plaće i poštivanje postojećih radno pravnih normi nije nikakav populizam, već prijeka potreba. Ako poslodavci u drugim zemljama mogu svojim zaposlenicima omogućiti godišnji odmor, onda zašto to ne bi mogli učiniti i poslodavci u našoj sredini. Ima naravno onih koji to čine, ali nažalost ima i onih koji to pravo, ( uzeto za primjer ), kao i druga radna prava konstantno krše.
To im omogućavaju naši političari i institucije. Radi se o ljudima koji su povezani za privatnim sektorom ili su sami vlasnici/suvlasnici lokalnih poduzeća pa ne žele sami sebe prisiliti na poštivanje zakona. Uz to „ugledni“ političari su svoju užu rodbinu pozapašljali u državnu službu, a za ostale ih očigledno nije ni briga. Rezultati su jasni, obični ljudi mogu birati između iseljavanja i rada za crkavicu kod lokalnih tajkuna. Biraju ovo prvo, što je svakako ispravna odluka i logičan izbor.
Da bi se stvari promijenile, treba stvoriti pritisak na institucije da počnu raditi svoj posao. Ako naša općina i Županija mogu podupirati razno razne udruge koje samo isisavaju novac iz državnog proračuna, onda valjda treba da mogu podupirati i prava zaposlenika, koji taj novac svojim radom stvaraju.
Nezadovoljni i frustrirani radnici na jednoj strani, te tajkuni koji misle da su bogovi na drugoj strani, to je naša trenutačna stvarnost i jedno je sigurno ne vodi ka dobru.
Veće plaće i bolje uvjete rada, to je ono što trebamo tražiti i ono za što se vrijedi boriti.
Autor: Mario Pejić
